Omladinske radne akcije, „relikt prošlosti“ kojeg ćemo se, s ponosom, sjećati i u budućnosti

Sto su bile omladinske radne akcije?

Bosna i Hercegovina je pred II svjetski rat imala samo 9 km asfaltiranih cesta.
Prvom petoljetkom, u Jugoslaviji nakon II svjetsko rata, omladinske radne akcije postale su metodom izgradnje i industrijalizacije zemlje. Ta zemlja zvala se je Jugoslavija. BiH bila je jedna od šest socijalističkih republika, današnjim rječnikom jedna od 6 saveznih država koje su imale sve funkcije današnjih političkih entiteta u BiH. Vanjski poslovi, monetarna politika, vojska i obrana, vanjska trgovina bila je funkcija savezne države, bas kao i danas u BiH.
Preuzete od komunističkog modela, radne akcije bile su u prvom redu ideološka matrica  koja je učila poštovanju režima. Bile su, u početku, ekonomski opravdane, ili bolje reci nužne. Pruge su se gradile gotovo bez građevinskih strojeva, snagom besplatnog ljudskog rada, bile su dio silnog obnoviteljskog entuzijazma. Bile su često i dobrovoljne, na način , da se moralo ici, ako ste bili „svjesni i napredni“ omladinac, omladinka.
Već polovicom šezdesetih, BiH je bila srednje industrijalizirana zemlja, a krajem osamdesetih četvrta republika po razvijenosti u bivšoj državi. Korak sa razvijenima BiH nije hvatala, ali nije ni zaostajala, prvi  veliki ekološki projekt razvijan je u Sarajevu, zvao se Projekt zaštite čovjekove okoline, Sarajevo je bilo domacin Olimpijskih igara, metalna industrija radila je za Mercedes i Wolksvagen, umjetnost je cvjetala, institucije države su se postovale.
Radne akcije u osamdesetima, su nakon stanke od gotovo 10 godina, izazvane diskusijom o ekonomskoj opravdanosti,  opet oživjele. Jedna od njih, najveća te godine bika je Drugi kolosijek pruge Samac Sarajevo. Na Sutjesci , Kozari i drugdje organizirale su se iste akcije sa istom matricom uz sudjelovanje omladine iz cijele bivše države.

Radne akcije su baština i BiH, sve njezine mladosti, ne pripadaju nijednoj političkoj stranci, nijednom narodu posebno, entitetu još manje.One su doista bile poput poruke  „Mi gradimo prugu, pruga gradi nas“.

I sam s odrastao u tom okruženju, uvjeren da je to ponajbolji način da se provede ljeto. I tako 6 godina za redom, 17 mjeseci. To je dio mladosti, a svatko voli svoju mladost, Ivan Zvonimir Cicak rekao bi, zato sto sam bio mlad i zdrav, istinito,  iako cinično i malčice zlurado?
Sto su bile ili nisu bile socijalne vrijednosti Akcija, apstrahirajući ideološke i ekonomske atribute tog vremena.
Nema dostupne analize kojim socijalnim slojevima su pripadali brigadiri. Može se s visokom vjerojatnoscu reci da je to bio projekt za urbanu mladost, djake i studente, srednje i niže klase.
Vlastito prisjećanje me navodi na dijalog koji sam imao sa svojom omladinskom drugaricom. Dok sam se ja pohvalio da idem na Akciju, one mi reče da ide u London učiti engleski. Bila je kćer visokog partijskog funkcionera. Nas dvoje, oboje o trosku države.
Akcije su za mnoge bile prvi prozor u svijet, daleko putovanje, kulturološki pogled na duge i drugačije, prva adolescentska iskustva, „učenje životu“, stega, kao i disciplina, rano ustajanje, gulaš u 600 kao doručak, žuljevi koji krvavo pucaju na rukama gradske djece.Udarničku značku bilo je teško zaraditi. Morali ste biti vrijedan, aktivan, socijalno prihvaćen. Osamdesetih je i alternativa ili zelja za vise demokracije dobivala javno mjesto. Ideološke ex katedra starudije mijenjale su mjesto s rock koncertima, tečajevima ikebane, slobodnom raspravom unutar kojih nije bilo nedodirljivih, otvarala se priča o Štafeti mladosti, omladinski tisak bio je vjesnik demokratskih sloboda. Držalo se do reda, ali se je i red propitivao.Poštovala se država, ali se je i ona propitivala.
Nije to bio laboratorij za mlade poslušnike, upravo obrnuto, sudionici akcija su se vraćali u svoje sredine i tražili reforme društva. Ako su u Poljskoj demokratske reforme donosili radnici, u Ceskoj intelektualci, u Jugoslaviji, pa i BiH, bili su to omladinci. Povijest će ih u BiH prekriti zaboravom, dok su u većini drugih Republika bili protagonisti, pa i sad su.
Ima li danas kakve koristi od toga, sem muzeološke?
Nema jednoznačnog odgovora, osobito u BiH.
Ekonomski, BiH, danas je slična sama sebi od prije 30 godina, još nismo stigli BDP po stanovniku iz devedesete. Metodologije su se, istina, promijenile, ali je za vjerovati da je tako, osobito računajući neke nusprodukte današnje ekonomske politike, gdje svaki drugi mladi čovjek ne radi, nema ekonomske perspektive, a svaki treći ide vani, tražeći svoju ukupnu perspektivu izvan kraja koji voli i zemlje koju ne voli.
Ideološki je kao, demokratski prevazidjen pojam, samo treba imati članstvo pobjedničkih političkih stranaka, inače je zaposliti se, nemoguć zadatak.
Razumijevanje jedni drugih, bratstvo i jedinstvo, sto je s tim?  Ne postoji.
Vecina studenata iz Zap. Mostara nikad u životu nije bila u Sarajevu i Banja Luci i obrnuto, u krug. Vecina smatra da se treba držati svoje nacionalne zajednice, stranke, fakulteti su jednonacionalni, život je jednonacionalan. Država je podijeljena, društvo je nalik na feudalno, bitka za teritorij se nastavlja drugim sredstvima, vrijednosti EU se prodaju kao sedativ  za nezadovoljstvo.
Jedinstvo je razvaljeno ratom i cementirano sa 100 000 mrtvih i isto toliko osakaćenih, tjelesno i mentalno.
Bratstvo? Bratstva se javno stidimo. Da li zato sto ga realno nema, ili zato sto je ono opasnost da se može drugačije.
Francuska, koja nije usporediva zemlja s BiH, nacionalno pitanje je različito, svjetionik je zapadne  demokracije. Njezin predsjednik u svakom govoru spominje Fraternité, baštinu francuske građanske revolucije, ta je riječ ispisana na svim školama, javnim ustanovama.
Koja je takva riječ sto ujedinjuje ovu državu? Radne akcije su to nekad činile i ispunjavale  društvenu svrhu, ako ni zbog čega drugog.
Trebamo li ih opet ? Mislim da ne, podgrijana sarma nije neko jelo.
Trebamo li njihove poruke lišene ideološke matrice?
Kao kruh i sol.
Samo, nestalo je trziste za plasman takve ideje. U liberalno demokratsko društvo, kakvi želimo biti, treba osigurati vladavinu prava, objaviti rat korupciji i sankcionirati govor  mržnje medju narodima.
Tada će radne akcije možda opet postati inspiracija za budućnost.
Budućnost koja nije idealna, nije socijalno pravedna, nacionalno univerzalna, ali  zasigurno bolja od ovoga sto danas živimo.
Dr.sc. Ivan Orlić
Sarajevo. Svibanj 2018.